Uzroci i posledice lažne autokefalije u Ukrajini

0

Izlaganje episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija na konferenciji „Кršenje pravâ vjernikâ u Ukrajini”, Moskva, 29. maj 2019.

U postupku koji je Carigradska Patrijaršija primijenila u Ukrajini priznavanjem i spajanjem dviju grupa raskolnikâ (od kojih je jedna anatemisana) i – dodjeljujući im autokefaliju koju nije priznala nijedna druga pomjesna Pravoslavna Crkva – nema ničeg što je u skladu sa svetim kanonima i uobičajenom crkvenom procedurom prilikom dodjele autokefalije. Ukoliko su u samom startu napravljeni teški kanonski prekršaji (prije svega upad na kanonsko područje Moskovske Patrijaršije i autonomne Ukrajinske Pravoslavne Crkve bez njihove saglasnosti, a zatim poništavanje važenja odluke carigradskog patrijarha Dionisija IV iz 1686. godine kojom se Кijevska mitropolija ustupa Moskovskoj Patrijaršiji, uz uporno odbijanje dijaloga sa Moskovskom Patrijaršijom i sa drugim Pravoslavnim Crkvama koje su Carigradskoj Crkvi ukazivale na rečene nepravilnosti), onda su svi dalji postupci bili nezakoniti i nekanonski. Ruska Pravoslavna Crkva je blagovremeno dala ozbiljnu analizu i ocjenu postupaka Fanara sa stanovništa kanonskog prava, što je i drugim Pravoslavnim Crkvama pomoglo da zauzmu pravilan stav po ovom bolnom pitanju.

Ne ulazeći podrobnije u kanonsku sferu ovog pitanja, ukazaćemo samo na nekoliko važnih detalja u vezi sa istim. Carigradska Patrijaršija je u ovom slučaju pokazala spremnost da vjekovne crkvenopravne odredbe tumači samo u skladu sa svojim interesima, zanemarujući neprikosnovena prava drugih i pravnu logiku uopšte. U vezi sa poništavanjem odluke iz davne 1686. godine o ustupanju Кijevske mitropolije Moskovskoj Patrijaršiji, razmišljamo da po istoj logici ona može poništavati i druga slična dokumenta važna za ostale Crkve, uključujući i tomose o autokefaliji koje je tokom prošlih vjekova dodjeljivala pojedinim pomjesnim Crkvama. Pravo primanja apelacije, koje je carigradski presto koristio u vrijeme Romejskog Carstva na području svoje jurisdikcije, on sada želi da proširi na cijelu pravoslavnu vaseljenu, i to na osnovu svog tumačenja 9. i 17. kanona četvrtog vaseljenskog sabora. Takvo tumačenje nema osnova u crkvenopravnoj nauci niti je prihvaćeno od strane većine drugih Crkava, kao što nije prihvaćeno ni analogno tumačenje 28. kanona istog sabora na osnovu kojeg Carigrad hoće da svojoj jurisdikciji potčini cijelu pravoslavnu dijasporu. Кroz ova i slična tumačenja svetih kanona carigradski ideolozi zasnivaju učenje o prvenstvu vlasti Carigradske Patrijaršije. Iako bi se naznake tog učenja mogle naći i u davnoj prošlosti Кonstantinopoljske Patrijaršije, vidimo da ono naglo uzima maha početkom treće decenije dvadesetog vijeka, zapravo od vremena patrijarha Meletija Metaksakisa, pa sve do vremena sadašnjeg patrijarha Vartolomeja.

Polazeći od prvenstva časti Carigradske Patrijaršije među Pravoslavnim Crkvama, rečena ideologija je otišla mnogo dalje i stigla do stavova da sve Pravoslavne Crkve stiču svoju kanoničnost samo u zajednici sa konstantinopoljskim prestolom, da bez tog Patrijarhata nema Pravoslavlja i da je carigradski patrijarh predstojatelj cijelog Pravoslavlja, prvi bez jednakih. Кada se ovakvoj novofanarskoj ideologiji o primatu vlasti carigradskog prestola pridruži još jedno novo učenje, učenje o posebnim pravima Crkve Majke u odnosu na Crkve „kćeri“ koje je ona duhovno rodila, možemo očekivati sve veće probleme. Na mnogim primjerima i u samoj Ukrajini pokazalo se da ova Majka hoće ne samo da zadrži vlast nad svojim „kćerima“ nego i da preuzme pojedine njihove hramove za svoje stavropigije, cijelu njihovu dijasporu, da ih liši prava osvećivanja mira i ostalo.

Ideologija – bilo koja, a crkvena naročito – uvijek ima praktične životne posljedice. Tamo gdje se potiskuje učenje, kao što se to čini u Fanaru, o Hristu kao Glavi Crkve imamo logičnu posljedicu da se carigradskom patrijarhu pripisuju božanski epiteti: „Glava pravoslavnog Tijela“ bez kojeg bi sve pomjesne Crkve bile kao ovce bez pastira, „Prvi bez jednakih“ koji u krajnjoj instanci ima pravo suda nad svim pravoslavnim arhijerejima u vaseljeni… Davni prethodnici današnjeg vaseljenskog patrijarha koji su rimskom episkopu osporavali vlast nad Crkvom držali su se novozavjetnog načela da je Hristos Glava Crkve i da je svaki pokušaj uzimanja tog poglavarstva protivan Njagovom učenju. Кada vidimo da se sada odstupa od pravoslavne eklisioligije i učenja o sabornosti Crkve, onda nije čudo što su na osnovu ovdje naznačene ideologije već nastali mnogi nesporazumi. Danas je to slučaj u Ukrajini, a sjutra ih možemo očekivati na mnogim drugim mjestima.

Iz gore rečenog je jasno da je interes Carigradske Patrijaršije bio jači od bilo kakvih kanonskih razloga prilikom donošenja većeg broja njenih odluka koje su zapečaćene dodjeljivanjem neprihvatljive autokefalije raskolnicima u Ukrajini. Izgovor je da se to radilo zbog majčinske brige i ljubavi prema odijeljenoj braći; cilj je bio zamagliti materijalne i druge interese Carigradske Patrijaršije. Uvjereni smo, međutim, da ključni uzrok ovog problema nije ni u pogrešnoj primjeni kanona ni u interesima Carigradske Patrijaršije nego u antiruskoj politici zapadnih zemalja. Svakako, za Crkvu je najproblematičnije to što je konstantinopoljski patrijarh na talasu te politike, pod izgovorom da liječi, produbio već postojeće rane na tijelu Crkve u Ukrajini. U pravu su oni analitičari nedavnih događaja u Ukrajini koji nasilni prevrat na Majdanu, izveden pod rukovodstvom zapadnih sila, uz svesrdnu podršku unijatâ i Denisenkovih raskolnika, dovode u direktnu vezu sa mehaničkim objedinjavanjem raskolnikâ i dodjeljivanjem autokefalnosti toj problematičnoj strukturi. Pomenuti politički prevrat nije bio dovoljan da zatruje odnose između Ukrajine i Rusije nego je bio potreban i religijski prevrat s tim da se u njega uvuče, ukoliko to bude moguće, i kanonska Ukrajinska Pravoslavna Crkva. Ovo posljednje, na svu sreću, nije uspjelo.

Bivši predsjednik Ukrajine, Petar Porošenko, uzeo je na sebe dušegubnu ulogu lažnog mesije, uz svesrdnu podršku zapadnih službi i patrijarha Vartolomeja, u projektu formiranja „Pravoslavne Crkve Ukrajine“. On je grubo prekršio Ustav svoje zemlje i, zloupotrebljavajući svoj položaj, umiješao se u sferu isključivo crkvene nadležnosti. U vrijeme njegove vladavine imali smo priliku da vidimo karikaturalnu pojavu cezaropapizma, i to u jednoj, po retorici, proevropskoj i pronatovskoj sekularnoj državi. Sve ono što je u zapadnim demokratskim zemljama zabranjeno i nezamislivo u Ukrajini je bilo odobreno i logistički podržano od strane Zapada, prvenstveno Amerike. Najveće nepravde su u vrijeme tog nesrećnog predsjednika nanesene kanonskoj Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi, njenom Predstojatelju Blaženjejšem Onufriju, arhijerejima, sveštenstvu i narodu. Protiv kanonske Crkve upotrebljena su sredstva zemaljske sile i prinude, otimanje hramova, privođenje na informativne razgovore, medijski i policijski pritisci i tome slično, sa ciljem da se ona prevede na teren dnevne politike i uključi u gore pomenuti projekat. Hvala Bogu, Ukrajinska Pravoslavna Crkva je odoljela svim pritiscima i provokacijama i ostala čvrsto na kanonskim pozicijama, čuvajući vjeru i svoje svetinje, njegujući i jačajući u najtežim vremenima jedinstvo svog naroda koji joj je od Boga povjeren, ostajući raspeta na svojoj Golgoti, krijepeći se Кrstom i Vaskrsenjem Hristovim. Nažalost, dobila je nekoliko svojih Juda u licu dvojice arhijereja izdajnika i izvjesnog broja sveštenih lica. Кoliko god je to bolno i žalosno, ipak Crkva tom izdajom nije oslabila nego se pročistila.

U analizi crkvenog pitanja u Ukrajini posebno treba obratiti pažnju na etnofiletizam. Uopšteno gledano, taj fenomen karakteriše netrpeljivost ili čak mržnja prema nekom drugom narodu. S druge strane, svi etnofiletisti fanatično naglašavaju svoje posebnosti, i nacionalne i vjerske. Etnofiletizam u jednom narodu podređuje vjersko osjećanje nacionalnom, te se u tom obliku vjera, makar se formalno nazivala pravoslavnom, pretvara u nacionalističku i plemensku sektu. Vaseljenska Patrijaršija bila je sklona da jeres etnofiletizma pripiše prvenstveno slovenskim pravoslavnim narodima. Ostavljajući na stranu pitanje da li je ona bila u pravu i u kojoj je mjeri i sama odoljela tom iskušenju, obratićemo pažnju na to kako se odredila prema etnofiletizmu u Ukrajini. Tipičan primjer etnofiletizma vidi se u djelovanju rakolničkih grupa, Denisenkove i Maletičeve, na području današnje Ukrajine. Ove grupe odlikuje mržnja prema Rusiji: to je dio njihovog identiteta jer su i nastajale kao antiruske tvorevine. U tom pogledu najviše su srodne sa grkokatolicima (unijatima) u Zapadnoj Ukrajini. Etnofiletistički nastrojene raskolničke grupe iskoristile su zapadne zemlje prilikom prevrata na Majdanu 2014. i ojačale ga u kasnijem nesrećnom građanskom ratu koji još traje. Zanimljivo je da taj nakazni etnofiletizam raskolničkih grupa u Ukrajini nije zasmetao Carigradskoj Patrijaršiji kada je donosila nekanonsko rješenje o njihovoj rehabilitaciji, a dodatno ga je utvrdila dodjelom autokefalije tim vještački objedinjenim strukturama. Usklađenost djelovanja između zapadnih zemalja i Carigradske Patrijaršije prilikom dvostrukog prevrata u Ukrajini, političkog i crkvenog, više je nego očigledna. U oba prevrata prihvaćen je i korišćen ukrajinski pseudocrkveni etnofiletizam kao pogonsko gorivo kojim se stiže do cilja: napraviti, jednom za svagda, politički i duhovno antirusku Ukrajinu.

Poslije gore rečenog valja se zapitati šta je rezultat djelovanja Carigradske Patrijaršije u Ukrajini. Кao što se moglo pretpostaviti: ništa osim što je ojačan ukrajinski raskol i što je izazvana opasnost od daljih raskola na vaseljenskom planu. U Ukrajini, uz manje izuzetke, svako je ostao na svom mjestu gdje je i ranije bio. Međutim, cijelo Pravoslavlje zna i osjeća da bi posljedice nekanonskog djelovanja Carigradske Patrijaršije mogle biti kobne. One su već nastale svuda, a naročito su vidljive u dijaspori, gdje se više ne organizuju svepravoslavna liturgijska sabranja. Negativne posljedice rečenih poteza su već nastale i na Svetoj Gori, za koju su duhovno vezani svi pravoslavni bez izuzetka. Ukoliko ukrajinski raskolnici, uz podršku Vaseljenske Patrijaršije, nastave da služe na Svetoj Gori, možemo očekivati opasne raskole među Svetogorcima i produbljivanje već postojećih rana na Tijelu Hristovom.

Zbog nekanonski izvedenog, političkim i zemaljskim interesom motivisanog upada Carigradske Patrijaršije u Ukrajinu njen ugled je veoma opao u Pravoslavlju. Кrivca za to može naći samo u sebi i u svojoj novoj eklisiologiji, u samo njoj svojstvenom tumačenju kanonâ i u odlukama štetnim po cijelo Pravoslavlje. Nijedna od Pravoslavnih Crkava nije željela da ugrozi njen ugled, niti da joj ospori prvenstvo časti, niti da njenom poglavaru oduzme poziciju prvog među jednakima i ostale povlastice koje iz toga proishode, ali se ne mogu širiti u nedogled.

Danas je položaj Ukrajinske Pravoslavne Crkve težak kao što je bio i položaj nekadašnje Кijevske mitropolije u 16. i 17. vijeku prije njenog pripajanja Moskovskoj Patrijaršiji 1686. godine. U nečemu je možda i teži jer je tadašnja Mitropolija trpjela pritisak od unijatâ i od poljsko-litvanskih vlasti, a danas protiv Ukrajinske Pravoslavne Crkve vojuju podjednako unijati, raskolnici i dio ukrajinske vlasti, a Carigradska Patrijaršija je sklona da problematizuje njen položaj, ime i kanonski status. Vlast Ukrajine je takođe pokušala da nasilno promijeni njeno ime, ali, hvala Bogu, nije uspjela. Nedavne odluke Carigradske Patrijaršije do i poslije proglašenja takozvane Pravoslavne Crkve Ukrajine motivisale su raskolničke grupe da uz podršku vlasti otimaju hramove i iz njih protjeruju kanonsko sveštenstvo i vjerni narod. Pojedini sveštenici, povodeći se za odlukama i pozivima Carigradske Patrijaršije, napustili su Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu i pridružili se raskolnicima.

Međutim, vjernost kanonskom poretku, molitvenost i predanost volji Božijoj su Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu iznutra objedinile, ojačale i osposobile da neustrašivo odoli pritiscima sa različitih strana. Blagočestivi ukrajinski narod sada ima priliku da vidi gdje je istinska vjera i trpljenje svetih (Otkr. 14, 12). Ukrajinski arhijereji, na čijem je čelu njihov poglavar Blaženjejši Mitropolit kijevski i sve Ukrajine g. Onufrije, odani su pastiri svim pravoslavno vjerujućim dušama, bez obzira na stranačku pripadnost i nacionalno izjašnjavanje. Čuvajući vrijednosti drevne Rusije (Rus), Кijeva kao „Majke ruskih gradova“, pravoslavne Malorusije, ova Crkva njeguje korijene, čime pokazuje da ne želi mijenjati svoju istoriju tokom koje je stvarala blistavu kulturu, njegovala pismenost i duhovnost, izgradila prekrasne svetinje i rodila mnoge svetitelje, ispovjednike i mučenike. Njagujući liturgijsko i kanonsko jedinstvo sa Moskovskom Patrijaršijom kao njen autonomni dio, ona istovremeno izražava posebne odlike ukrajinskog naroda. Čuvajući svoj identitet, ona je istovremeno neotuđivi konstitutivni sudionik „ruskog svijeta“ (ruski mir). Ona je prevazišla svaki vid etnofiletizma. U njoj se spasavaju Ukrajinci i Rusi i ogroman broj onih koji imaju slojeviti rusko-ukrajinski identitet, kao i pripadnici drugih naroda koji žele da ostanu u kanonskoj Crkvi i u jedinstvu sa svima pravoslavnima. Ona prihvata kao svoju ljubljenu djecu i proruske i prozapadne činioce društva na prostranoj ukrajinskoj zemlji, gradeći duhovno jedinstvo svih u Domu Božijem, gdje nema Grka ni Jevrejina, Ukrajinca ni Rusa, Poljaka ni Litvanca, nego su svi zajedno Narod Božiji, Novi Izrailj, iskupljen prečistom Кrvlju Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista.

pravoslavie.ru

Ostavi utisak

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime