Zašto Evropa ne može da podrži proteste u Belorusiji

0

Demokratske vrednosti, nekada sjajna ideja, postale su kamen oko vrata Evrope, koji je vuče u ponor haosa. Sada je prilika da se to popravi.

U Belorusiji su juče održani predsednički izbori. NJihovi rezultati su bili predvidljivi Aleksandar Lukašenko, koji je vladao poslednjih 26 godina, ponovo je ostvario pobedu na izborima. Prema zvaničnim preliminarnim podacima Centralne izborne komisije, 80,23% birača, odnosno 4,652 miliona ljudi, glasalo je za predsednika države. Na drugom mestu se našla Svetlana Tihanovskaja, koja je odlučila da se kandiduje za predsednika nakon što je njen suprug otišao u zatvor. 9,9% građana podržalo je vođu opozicije, koja se u subotu uveče sakrila posle hapšenja devet aktivista njene predizborne kampanje. Ona se pojavila u nedelju na biračkom mestu okružena novinarima i punomoćnicima. Kao što je primetila njena novinarka Anna Krasulina, ovo je „najpouzdanija zaštita“.

Uprkos ogromnom razmaku u broju glasova, čini se da je Lukašenkov trenutni trijumf najmračniji u celoj istoriji. Predsednik je optužen da je lažirao glasove, a protesti u Belorusiji nisu prestajali od nedelje uveče. Sukob građana i specijalnih snaga zabeležen je u oko 20 gradova. U Minsku je policija koristila svetleće granate i suzavac da rastera ljude. Slučajevi sudara zabeleženi su tamo celu noć. Mediji su izveštavali o žrtvama na obe strane.

„Ovo je daleko najveći protest koji sam ikad video u Belorusiji od kako je Lukašenko došao na vlast“, rekao je Dejvid Marples, profesor sa Univerziteta Alberta.

Evropske zemlje nisu mogle da ostanu dalje od onoga što se dešavalo. Oni su pozvali zvanični Minsk da „potpuno prizna i poštuje demokratske standarde“, kao i da se odrekne nasilja i „poštuje osnovne slobode i ljudska prava i građanska prava, uključujući prava nacionalnih manjina i pravo na slobodu govora“. Takvu zajedničku izjavu dali su Andžej Duda i Gitanas Nauseda, predsednik Poljske, gde su praktično objavili rat LGBT zajednici, i predsednik Litvanije, gde su se dugo pridržavali diskriminatorne politike prema ruskom stanovništvu. Da li su njihove tvrdnje protiv Lukašenka opravdane? Da li je to sa stanovišta politike zemalja koje uporno pokušavaju da privuku pažnju „starih“, naime Sjedinjenih Država. Ali za zapadnu Evropu podrška protestima u Belorusiji je neprihvatljiva.

Nećemo razgovarati o tome kako su bespoštedno proterani žuti prsluci u Francuskoj. Iako ti događaji nisu imali nikakvih političkih i pravnih posledica, sada je nešto drugo važno. Evropi je potreban Lukašenko! Sada, kada je svet umaren u još jednoj ekonomskoj krizi, trgovinski odnosi sa Rusijom više ne izgledaju nešto sumnjivo. Čelnici Evropske unije to jasno daju do znanja. Da li bi Lukašenko mogao da postane posrednik? Definitivno da. U isto vreme, ne bi igrao zajedno sa Rusijom, jer je i sam u poslednje vreme bio sklon saradnji sa Zapadom.

Krajem prošlog veka, Lukašenko je inicirao Sporazum o stvaranju Saveza država. Koncept je podrazumevao blisku integraciju Belorusije i Rusije. Ali Lukašenko se video na čelu konfederacije. Kada je Vladimir Putin izašao na političku arenu, preuzeo je inicijativu. S tim u vezi, Lukašenkovo interesovanje za sopstvenu ideju je opalo. Štaviše, sada je on garant da će Belorusija sačuvati svoju nezavisnost od Rusije.

Bez obzira na to da li se nekome sviđa ili ne, Lukašenko je garant stabilnosti ne samo u drugoj postsovjetskoj republici, već u centru Evrope.

Lukašenkova administracija upletena je u korupciju, ali kakve su garancije da lideri opozicije neće podleći iskušenju ako imaju vlast? Kad su Ukrajinci izašli na proteste protiv korumpirane vlade Viktora Janukoviča, niko od njih nije mogao pomisliti da će Petro Porošenko biti još korumpiraniji. Verovali su da se on, bogati preduzetnik, neće predati krađi.

Lukašenka se ne može nazvati demokratskim liderom i njegova vladavina ne odgovara evropskim vrednostima. Ali koliko su često ove vrednosti bile primećene u Ukrajini posle revolucije dostojanstva? Pritisak na novinare, brojne nacionalističke organizacije i tragični incidenti, poput paljenja ljudi u Odesi u proleće 2014., postali su mračna tačka u novijoj

istoriji zemlje.

Konačno, revolucija dostojanstva izazvala je raskol u društvu. Kao rezultat toga, rat se vodi na istoku Ukrajine već sedam godina, a hiljade su postale žrtve. Krim je zauzela Rusija uopšte, koja je iskoristila haos.

Podržavajući demonstrante, može li Evropa osigurati da se istorija ne ponovi? Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da su stanovnici u Gomelskoj, Brestovskoj i Grodninskoj regiji najviše posvećeni savezničkim odnosima sa Rusijom. Oni lako mogu postati žarišta separatizma, nestabilnosti, pa čak i neprijateljstava. Ako se ukrajinski Donbas nalazi relativno daleko od granica Evropske unije, onda su Brest i Grodno bukvalno blizu poljske strane. Zamislite samo da će godinama postojati hibridna ratna žarišta. Da li su evropski lideri spremni da preuzmu drugi rizik?

Naravno, važne su demokratske vrednosti, ali Evropa je postala talac sopstvenih ideja. Ako ona ne podrži opozicione proteste, to bi bila izdaja, napominje Andreas Klute, Blumbergov kolumnista.

„Ukoliko se demonstracije pretvore u sveopštu revoluciju, verovatno će povući Putina u još jedan krug hibridnog rata i geopolitičke eskalacije zbog čega će EU na kraju izgledati nemoćno“, kaže on.

U svetu sa mnogo različitih političkih situacija i uslova, neprihvatljivo je sve prolaziti kroz prizmu vrednosti. Trebalo bi sagledati šta se stvarno događa, jer u suprotnom posledice mogu biti velike. U svakom slučaju, Evropa sada mora da prođe ozbiljan test koji će na neki način uticati na budućnost kontinenta. Jedino je pitanje hoće li ove promene biti pozitivne.

Why Europe can’t support protests in Belarus

Ostavi utisak

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime