Zbog čega jedan Splićanin čezne za Peći i Metohijom

0

Film „Sećanje na Peć koje više nema“, autora Velimira Perovića, u proteklih pet meseci na internetu je pogledalo više od 25.000 ljudi. To je jedna iskrena, lična, autentična i emotivna priča o životu u Peći i Metohiji pre NATO bombardovanja, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, i koja se, iako traje 170 minuta, gleda u jednom dahu. Film je duboko dirnuo i jednog Splićanina, koji je pre 26 godina proveo samo šest meseci u gradu podno Prokletija i koji od tada mašta da ponovo poseti Peć, grad u kome je služio vojni rok.

Dalmatinac D. Č., koji je zamolio da mu ne objavljujemo puno ime i prezime,  nakon gledanja filma o Peći napisao je pismo našem kolegi Peroviću, koje uz saglasnost obojice – jednog Pećanca i jednog Splićanina – objavljujemo u celosti.

Poštovani gospodine Peroviću!

U posljednjim danima 2013. godine kao i često puta ranije u tražilicu sam utipkao sam riječ „Peć“. Mnogo sam puta tražio informacije o voljenom gradu ali i nisam bio baš zadovoljan ponuđenim sadržajima. Ovaj puta „pun pogodak“ – „Sjećanje na Peć koje više nema“ uistinu je ispunilo moju znatiželju i nostalgiju za Metohijom i Peći.

Isto kao i Vi, mnogo sam puta „bio u dilemi da se uzdržim i da svoj grad zapamtim onako umivena lica i dobrih ljudi kako je to bilo dok sam živio u njemu ili da krenem putem svojih emocija i uspomena“. Vi ste na moje osobito zadovoljstvo stvarno krenuli, a ja sam ostao i dalje u dilemi i čekanju da se „pred okom punim divljenja otvori veličanstveni pogled na Metohiju“.

E, sada Vas zasigurno zanima otkuda jednom Splićaninu interes za Kosovom i Metohijom. Vašu duboko emotivnu i potresnu priču pogledao sam u „jednom dahu“, svih 170 minuta zaista je brzo prošlo. Kada sam osjetio potrebu pa još jednom istu pogledao – odlučio sam napisati Vam nekoliko rečenica. Moju Pećku priču nastojati ću ukratko ispripovijedati.

Kao golobradi mladić nakon završene Škole rezervnih oficira u Zadru, tamo negdje polovinom ožujka/marta 1988. god., dobio sam prekomandu u Pećku kasarnu „Miladin Popović“. Za mene potpuna nepoznanica i šok zbog odlaska iz rodne Dalmacije u nepoznato – završilo je velikim emocijama prema Kosmetu i ljudima koje sam tamo upoznao. Početno nesnalaženje i strepnju za preostalih šest mjeseci vojnog roka vrlo brzo zamijenili su emocije radosti življenja u mojoj Peći.

Obilazeći i druge gradove – Prizren, Đakovicu, Mitrovicu…, ja sam zapravo zavolio cijeli Kosmet. Planine, rijeke, kulturni spomenici, gostoljubivost u svakom gradu i selu (neovisno o tome da li se radilo o srpskom ili albanskom) razvijali su ljubav i interes za mitskim Kosmetom.

Kada sam jednog dana pred kraj 1988. godine napustio Peć i Metohiju, kada sam se preko Rožaja spuštao prema najljepšem moru na svijetu, radujući se povratku svom gradu i obitelji – osjetio sam u isto vrijeme i određenu sjetu i tugu zbog napuštanja Kosmeta. Tada sam shvatio kako sam za to kratko vrijeme uistinu zavolio Peć i ondašnje ljude te postao isto kao i Vi – Pećanac.

Obećao sam samom sebi kako ću se jednog dana vratiti da ponovno vidim hotele „Metohiju“ i „Korzo“, park Karagač, Patrijaršiju, Bistricu i ostalo. Tamo među obroncima Mokre Gore, Prokletija, Šar planine i Paštrika zaista je ostao dio mene i dio mog srca. Nažalost do današnjeg dana nisam ostvario svoju želju.

Možda ću se ipak jednog dana isto kao i Vi odvažiti pa poći u potragu za izgubljenom mladošću i sveprisutnim emocijama prema Peći.

Na kraju moram Vam iskreno reći kako me je izuzetno dirnula Vaša priča. Zaista sam je osobno doživio i često o njoj razmišljam. Žao mi je zbog svih ljudi koji su morali napustiti svoja višestoljetna ognjišta. Nažalost, priča je to mnogih ljudi sa područja bivše nam države. Mnogi su zaista doživjeli stravične nepravde.

A ja bih u stvari htio da bude sve kao i prije, htio bih posjetiti Kosmet onakav kakav je nekad bio, a bio je zaista „umivena lica i dobrih ljudi“. Odlazak na Kosmet na kojem nema ljudi čiji su korijeni iščupani i presađeni na njima daleki prostor ne umanjuje želju, ali umanjuje mogućnost za istim.

Želio bih posjetiti onaj Kosmet kojeg je krasio afirmativni suživot, želio bih posjetiti onaj Kosmet kojeg je krasila tolerancija među nacijama i vjerama, želio bih posjetiti onaj Kosmet koji se gradio na imenu Bore i Ramiza. Vjerojatno sam samo jedan od mnogih sanjara, možda nikada neće biti onako kako je tada bilo ali ja i dalje sanjam o Kosmetu dobrih i ponosnih ljudi.

Hvala Vam gospodine Peroviću na Vašoj životnoj priči, hvala Vam što ste posudili kameru od prijatelja i što ste otišli u našu Peć. Meni to zaista puno znači.

Srdačan pozdrav!

D. Č. – Split

Blic

Ostavi utisak

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime