ZNAMO JEDNOGA, NIKAD NISTE ČULI ZA NJEGA: Otkrivena je NAJVEĆA TAJNA VLADIMIRA PUTINA!

0
Vladimir Putin, Foto: Shutterstock

”Sistem koje su Putinovi ljudi stvorili bio je hibridni KGB kapitalizam”

Dvorana okupana sjajnim zlatom. Crveni tepih. Stotine metara svile na zidovima. On korača u tamnom odelu. To je novi car Rusije u tek obnovljenoj palati. Bivši oficir KGB-a spreman preuzeti plašt ruskog predsednika. Jeljcin, ”tragični heroj”, gleda s poverenjem kako se ”prvi put u istoriji zemlje primopredaja događa mirno, bez revolucija i otpuštanja”. U prvim redovima stoje i tapše Jeljcinov bliski krug. Nešto skriven između tih lica, stoji novi klan Putinovih ljudi.

Siloviki (ljudi sile) – bivši KGB-ovci, biznismeni, oligarsi i bankari – likovi su koji se kao u kakvom film noiru isprepliću u najnovijoj knjizi Ketrin Belot ”Putinovi ljudi: Kako je KGB osvojio Rusiju, a potom Zapad”. Ona opisuje kako je uspon predsednika Vladimira Putina bio samo dobro inscenirani povrat ruskih obaveštajaca na vlast.

Belton, bivša dopisnica FT-a iz Moskve, a sada novinarka Rojtersa, započela je knjigu kako bi istražila put novca kojim su bivši KGB-ovi službenici i Putinovi saveznici preuzeli rusku ekonomiju. No njena istraga postala je opasnija od samog preuzimanja ekonomije i punjenja džepova predsednikovih prijatelja. U nizu slučajeva otkriva mašineriju u kojoj su milijarde dolara bile na njihovom raspolaganju kako bi korumpirali i potkopavali demokratije Zapada.

”Sistem koje su Putinovi ljudi stvorili bio je hibridni KGB kapitalizam koji je nastojao skupiti novac za korumpiranje dužnosnika na Zapadu, čije je tržište prihvatilo novo bogatstvo i malo obraćalo pažnju na kriminalce i KGB snage koji stoje iza njega”, objašnjava Belton.

Ali da bi to razumeli autorka se vraća na sam mutni početak. Prvo nas vodi u Drezden gde je Putin služio samo ”marginalnu” dužnost KGB-a, prema riečima Markusa Volfa, najpoznatijeg špijunskog majstora hladnog rata. Intervjui s nekim bivšim KGB-ovcima upućuju da je on bio jedan od glavnih koordinatora aktivnosti. Daleko od glamura Istočnog Berlina, KGB je sarađivao s tajnom policijom DDR-a Štazi u krijumčarenju zapadne tehnološke robe u istočni blok.

Uoči sovjetskog kolapsa KGB je sklopio savez s ruskim organizovanim kriminalom. Od samog početka spoljno-obaveštajni operativci KGB-a nastojali su skupiti prljavi novac kako bi održali i sačuvali uticajne mreže za koje se dugo verovalo da su srušene padom Sovjetskog Saveza. Kroz Bliski istok, KGB je uspostavio veze s brojnim marksističkim terorističkim grupama, ponajviše s PFLP-om, Narodnim frontom za oslobođenje Palestine.

Pribavljali su oružje za leve radikalne grupe na Zapadu poput grupacije Bader-Majnerhof (službenog imena RAF, Frakcije Crvene armije) koja je bila odgovorna za nekoliko bombaških napada, otmica, pljački banaka i atentata. Putinov Drezden, koji se smatra ”poligonom za vežbanje”, ostao je obavijen misterijom jer su u panici nakon pada Berlinskog zida KGB-ovci palili sve dokumente u svojoj vili uz reku Elbu. Toliko su palili da je ”peć pukla”, rekao je Putin u jednom intervjuu.

Ono što je tada Putin shvatio je da je Zapad lako potplatiti, a naučene tehnike primenio je već na sledećoj poziciji zamenika gradonačelnika Sankt Peterburga. Putin je tvrdio da je napustio KGB čim se vratio u Sankt Peterburg, Tamo je ušao duboko u novo demokratsko društvo zemlje i postao glavna tačka za odnose uprave s policijom, uključujući s KGB-ovom nasednicom, Federalnom službom sigurnosti – FSB-om. Kontrolisao je uvoz kroz šemu nafta za hranu koja nije značila samo pribavljanje hrane u vreme pada Sovjetskog Saveza kada su police prodavnica bile prazne usred poremećenih lanaca opskrbe.

Prema rečima Felipea Turovera, bivšeg KGB-ovog oficira i sakupljača sovjetskih dugova, to je bio fond za podmićivanje. To je bila mreža crnog tržišta koja se razvijala uz pomoć gradske luke, državnog holdinga BMP i poznate mafijaške skupine Tambov. Putin je tada govorio o tragediji koju proživljavamo zbog komunizma koji je odvojio Rusiju od slobodnog tržišta.

Gledao je kako posljednji novac iz sovjetske blagajne krajem 80-ih presušuje, a reforma perestrojki Mihaila Gorbačova koja je značila lagani prijelaz na tržišno gospodarstva sije nezadovoljstvo i utire put na vlast nacionalistima i Borisu Jeljcinu. Jeljcin je zabranio Komunističku partiju, što se iznenada činilo kao brisanje starog režima i njegovih institucija poput KGB-a. Ali moćna obaveštajna služba nastavila je raditi u pozadini njegove vlasti.

Belton podsjeća u tom trenutku na epizodu s tri sumnjiva ”samoubistva” ljudi koji su poznavali tajni sistem finansiranja Komunističke partije u vreme kad se KGB pripremao za prelaz na tržišno gospodarstvo. Među njima se nalazio Nikolaj Kručina, šef odjela za imovinu partije koji je pao s balkona. Pali su s balkona tada i Dmitrij Liss’ovolik, šef međunarodnog odeljena partije i Georgi Pavlov, Kručinov prethodnik. Središnji odbor stranke tada je još imao oko 10 milijardi dolara na računu, a u stotinama soba zapečatio je golemo financijsko carstvo Sovjetskog Saveza – mreže koja je obuhvaćala hiljade upravnih zgrada, hotela, dača, računa u stranoj valuti, podataka o stranim tvrtkama…

Ruski tužioci izračunali su da je iz Sovjetskog Saveza prebačeno više od 200 milijuna dolara za finansiranje komunističkih stranaka u poslednjoj deceniji postojanja SSSR-a. ”Bila je to strojarnica sovjetske borbe za prevlast nad Zapadom”, piše Belton. Ali prvih nekoliko dana nakon propasti Partije, novi vladari Rusije bili su zbunjeni kada su otkrili da su blagajne Partije gotovo prazne. Noć kad je Kručin pao s petog kata bila je noć kad je bogatstvo Komunističke partije prebačeno na novu elitu – a deo toga prešao je na strane obaveštajne operativce KGB-a.

Po dolasku u Kremlj, 1996. godine, mnogi su se čudili kako se Putin brzo kretao među vodećim pozicijama, što je dovelo do pitanja: pokreću li zapravo KGB-ovci njegovu karijeru? U to vreme zemlja se kretala prema još jednoj finansijskoj krizi zbog devaluacije rublja i neplaćanja državnog duga od 40 milijardi dolara.

Jedne večeri u Moskvi, ubrzo nakon finansijskog pada u avgustu 1998. godine, mala se skupina službenika KGB-a i jedan Amerikanac okupili na privatnoj večeri. Među njima je bio i bivši šef KGB-a Vladimir Kručkov; Robert Eringer, bivši šef osiguranja u Monaku, koji se uvalio kao doušnik FBI-a i Igor Prelin, Kručkov pomoćnik. Prema Eringeru, Prelin je rekao ostalim gostima da će se KGB uskoro vratiti na vlast. ”Znamo nekoga. Nikad niste čuli za njega. Nećemo vam reći ko je, ali on je jedan od nas. A kad postane predsednik, i mi ćemo se vratiti”.

Za KGB-ovce Jeljcin je bio samo još jedan alkoholičar u čijoj se zemlji rasipala vlast. A za skidanje Jeljcina bilo je dovoljno stvoriti kaos kroz korupcijsku aferu Mabeteksaa, švajcarske građevinske firme sa sedištem u Luganu u vlasništvu albanskog kosovskog biznismena Bedžjeta Pacollija. Turover (onaj isti bivši KGB-ovac koji je Putinu pomogao uspostaviti shemu nafte za hranu) rekao je da je Mabeteks plaćao mito visokim dužnosnicima Kremlja u zamjenu za ogroman ugovor o obnovi samog Kremlja (pozlaćene palate koja je koštala 700 milijuna eura kojom Putin prvi korača na početku priče).

Sergej Pugačov, bankar Kremlja, i Valentin Jumašev, bivši Jeljcinov zet i novinar (oboje članovi Jeljcinovog unutarnjeg kruga), započeli su s prenosom vlasti u očajničkoj žurbi pokušavajući osigurati budućnost zemlje i vlastitu sigurnost. A Putin se tada činio poput ”poslušnog psa”, tvrdio je Jumašev. Pogodba za vlast trebala je samo sačuvati finansijska carstva članova Jeljcinovog kruga, među kojima su velika poduzeća u vlasništvu tadašnjeg poslovnog partnera Borisa Berezovskog i tajkuna Romana Abramoviča.

Putinov izbor za predsednika bio je gotovo fait accompli. Kremlj je Putinu bio predan na tanjuru. ”Bilo je to poput božićnog poklona. Probudite se ujutro i odjednom je sve tu”, rekao je u kasnijem intervjuu Pugačov, ujedno jedan od glavnih izvora za ovu knjigu tokom azila u Velikoj Britaniji.

Putinov prvi mandat bio je natopljen krvlju i kontroverzom. Suočio se s nizom smrtonosnih terorističkih napada, uključujući opsadu kazališta Dubrovka u Moskvi od strane čečenskih terorista u listopadu 2002. Putinove borbe s pobunjenicima iz Čečenije prouzročile su hiljade smrtnih slučajeva, uključujući 294 osobe koje su poginule u nizu bombardovanja stanova. Mnogi u Moskvi šaptali su da Putinova sigurnosna služba FSB stoji iz krvavih napada, a napad na pozorište planirao je Nikolaj Patrušev, šef FSB-a, kako bi se dodatno zacementiralo Putina kao predsednika.

Slični izvještaji nisu preterano brinuli Kremlj koji se konačno počeo izvlačiti iz duga i otvarati k liberalnoj ekonomiji. Dolaskom Putina na vlast mašinerija organiziranog kriminala KGB-a koji je svoje temelje vukao iz hladnog rata u konačnosti je aktivirana. Kako je rastao Putin tako su rasli i siloviki. Operacije za prikupljanje vlasti isprepletale su se jedna za drugom u duboko ukorenjenoj mreži. Ona centralna je bila ”Operacija Energija”, istraživanje slabosti energetskih divova i iskorištavanje prošlosti svakog preduzetnika koji se bogatio u haosu prethodne decenije.

KGB-ovci su oduvek naftnu industriju u zemlji doživljavali kao valutu u geopolitičkim igrama moći. Siloviki su u to vrijeme bili nezadovoljni podacima da je gotovina ruskih oligarha od gotovo 20 milijardi dolara svake godine uplaćena na bankovne račune na zapadu. Najveći trn u oku predstavljao im je biznismen Mihail Hodorovski koji od Jeljcina dobio naftni gigant Yukos za 350 milijuna dolara, iako mu je vrijednost bila gotovo 30 milijardi dolara. Hodorovski je 2003. postao meta optužbe porezne utaje u iznosu od sedam milijardi dolara, a njegovo suđenje postalo je politički proces u kojem su se nizale optužnice na koje nije mogao uticati.

Belton ”točkom bez povratka” naziva trenutak u kojem je Kremlj nacionalizirao Yukos. Ono što se dogodilo s Hodorkovskim bila je osveta za devedesete godine, kada je KGB bio prisiljen čekati na margini dok su zapadnjački moskovski tajkuni za jeftini novac privatizirali kompanije. Suđenje je pomoglo transformirati cijeli sustav za provođenje zakona – policiju, tužitelje i sudove – u grabežljivi stroj koji je preuzeo tvrtke i uklonio političke rivale Putinovoj vladajućoj eliti.

Putin i ljudi iz KGB-a sada su dobro upravljali mrežom lojalnih saveznika, monopolizovali su vlast i uveli novi sisitem u kojem su državni položaji korišćeni za vlastito bogaćenje. Pod motom da će Amerikanci kupiti kontrolu, siloviki su resurse vraćali Kremlju. Do 2012. 50% BDP-a je bilo pod kontrolom države. Niko u zemlji nije obraćao pažnju na ”renacionalizaciju”, ukidanje građanskih sloboda i medija te brutalno svrgavanje protivnika. Jer gradili su se trgovački centri u evropskom stilu, prodavncice sa stranim markama zamijenili su sovjetsku robu, ljudi su napokon imali novac koji su mogli potrošiti.

Belton tok novca prikazuje kroz ruski pojam “obščak”, termin koji se koristi za komunalni novac koji koristi zločinačka banda. Barijere između državnog prometa, privatnog poslovanja i kriminaliteta zamagljene su. Sve je dogovoreno na razumevanju, bez ugovora ili advokata. Mafijaši s njujorške plaže Brajton mogu igrati ulogu, tako mogu i ruski pravoslavni svećenici. Putinovi prijatelji kao dioničari u velikim preduzećima, mogu bankrotirati državne inicijative zapošljavanjem plaćenika u stranim sukobima ili pomažu u finansiranju širenja pravoslavlja u inozemstvu. Granice novca ne postoje.

Putinov ”obščak” svima je postao jasniji kada su procurili Panamski dokumenti – 2,6 terabajta podataka o poslovanjima u poreznim oazama. Međunarodni konzorcijum za istraživačke novinare (ICIJ) rastvorio je listu ”offshore” nominiranih direktora, slojeva tvrtki, fiktivnih kompanija koje su se protezale preko Sejšela, Djevičanskih otoka i Paname, tajni sistem šifriranih imena koji su izmislili klijenti kako bi sakrili svoje bogatstvo.

Prema proceni američkog Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja, čiji su autori uključivali francuskog ekonomistaTomasa Piketija, od propasti Sovjeta 800 milijardi dolara je vrijedio ruski kapital na zapadnim bankovnim računima. Proces prebacivanja novca u instranstvo samo se ubrzao tokom druge faze Putinove vlasti. Offshore sistem izložen u Panamskim dokumentima nije bio samo način za akumuliranje osobnog bogatstva. Fond koji je postao toliko veliki mogao je preći na sledeću fazu: onu kupnje uticaja u inostranstvu.

A to se upravo i događalo. Strane vlade, poput britanske, širom su otvorile vrata ruskom novcu. London je postao grad ruskih tajkuna, a Abramovičevo preuzimanje Čelsija, simbol priliva novca. Pugačov tako otkriva ”beskrajan” popis dužnosnika iz Kremlja koji su u gradu imali ljubavnice i rodbinu. Bila je tu bivša supruga šefa Rosnefta Igora Sečina, Marina; Igor Šuvalov, potpredsjednik vlade, koji je posedovao penthouse s pogledom na Trg Trafalgar; sinovi Arkadija Rotenberga, milijardera i bivšeg Putinovog džudo partnera, koji su pohađali jednu od najcjenjenijih privatnih škola u zemlji, dok je njegova bivša supruga Natalija kupovala i tužila svog supruga za razvod na londonskom Višem sudu.

Bili su tu i Aleksander Lebedev, bivši oficir KGB-a i bankar koji je stekao najčitaniji londonski dnevnik, Evening Standard; Semon Moglievič ruski šef organiziranog kriminala poreklom iz Ukrajine koji je postao milijarderski donator Sveučilištu Cambridge te njegov glavni londonski ”minion”, Robert Shetler-Jones koji je donirao torijevcima milijune funti.

Uživatelji ruskog fonda postale su poznate desničarske i nacionalističke stranke širom Europe: Nacionalni front Marine Le Pen u Francuskoj, Jobbik u Mađarskoj, grčka Syriza, Severna liga Matea Salvinija kao i pokret Pet zvezdica u Italiji. Novac iz Kremlja završio je u kampanji za Brexit. U Nemačkoj je Putin imao čvrstog saveznika u bivšem kancelaru Gerhardu Šredederu, koji je bio bogato nagrađen zbog obrane Putinovih postupaka u Ukrajini i Siriji. U Italiji to je bio Silvio Berluskoni. Dvojica su zajedno letovali na Sardiniji.

Oligarsi su još od 90-ih koračali i u krugovima američkog predsednika Donalda Trumpa.

Ono što je bila ”sovjetska mašina za prevlast nad Zapadom”, programi krijumčarenja, prijateljske firme i pouzdani skrbnici postali su model na kojem se pokretao Putinov režim i njegove uticajne operacije. Ciljevi su ostali uvijek isti: potkopavanje uticaja Zapada. Belton pokazuje kako su zapadne vlade koje promoviraju vladavinu zakona, slobodna tržišta i poštivanje privatnog vlasništva zatvorile pogled na pljačku ruskih poduzeća od strane Kremlja i njegovih saveznika.

Putinovi ljudi u knjizi zapravo iz pojedinih ličnosti prerastaju u čudovišni komunalni mentalitet i sistem koji su stvorili bivši KGB-ovci. A sam Putin – koji se radije prikazuje kao ”povučen” i ”šarmantan” lik a ne kao beskrupulozni vladar – zapravo postaje sam zatočenik strukture vlasti koju je pomogao stvoriti. I ne može si priuštiti raspuštanje.

Putinov mentor. Od 1991. bio je na poziciji gradonačelnika Sankt Peterburga. Putin je bio njegova desna ruka i veza s obaveštajnim službama. Sobčak je bio upućen u neke od Putinovih mutnih poslova: shema nafte i hrane, pranje novca Tambov grupe putem tvrtke SPAG za nekretnine, privatizacija i raspad BMP-a koji su doveli do toga da je naftni terminal preuzeo mafijaš Ilija Traber.

Pre nego što je počela njegova kampanja za reizbor, Sobčak je optužen za primanje mita. KGB-ovci su verovali da je to deo prljavih Jeljcinovih trikova. Putinova predsjednička vlast počela je vešću o njegovoj smrti.

Sobčak je doživio srčani udar, a njegova supruga Ljudmila Narusova nije prestala tragati za istinom uvjerena da je otrovan. Insistirala je da Putina poznaje kao “apsolutno poštenu, pristojnu i odanu osobu”, ali rekla je da se oseća “odvratno” zbog onih koji su ga okruživali.

Jurij Kovalčuk

‘’Putinov bankar’’ najveći je doničar u Banki Rossija koju je stvorila Komunistička partija u sumrak Sovjetskog Saveza. U 2015. godini njegova Nacionalna medijska skupina (NMG) i američki kanal Discovery udružili su snage kako bi osnovali Media Alliance, u kojem NMG ima 80%.

Kasnije te godine Kovalčuk je stekao prava na rusku imovinu Teda Turnera, uključujući rusku verziju CNN-a, Cartoon Networka i Boomeranga. Kovalčuk je 2017. godine kupio stoljetni vinograd na Krimskom poluotoku za 26,4 milijuna dolara u jednom od prvih privatizacijskih ugovora u regiji od ruske aneksije.

Igor Sečin

De facto Putinov zamenik, oligarh i generalni direktor Rosnefta. Specijalac za najdelikatnije poslove od ruske energetike do prodaje oružja Venezueli i ugovora s američkim kompanijama. Bio je glavni lik koji je vodio suđenje Hodorkovskom. Sledio je Putina poput sjene od njegove nominacije za zamjenika gradonačelnika.

Svako tko želi doći do Putina prvo mora proći Sečinove prepreke.

Nikolaj Patrušev

Iskusni operativac KGB-a koji je u Sankt Peterburgu vodio odjel za krijumčarenje novostvorenog FSB-a baš kao što je Putinova skupina bivših pripadnika KGB-a počela preuzimati glavni kanal gradske robe za krijumčarenje iz gradske luke.

Patrušev je Putinov zamjenik na mjestu šefa FSB-a u trenutku kad je Putin postavljen za premijera, a ostaće na toj funkciji u prva dva Putinova mandata na vlasti.

Tandem Genadij Timčenko

“Bio je moćan čim je Putin postavljen za predsednika”. Ali Putin ga je držao skrivenim.

U sanktpeterburške dane Timčenko je bio jedan od najutjecajnijih operatera u poslu s naftnim terminalom. Dioničar brojnih kompanija, uključujući “Novatek” i “Sibur”. Osnivač investicijske kompanije Volga group. Sa svojim naftno-plinskim biznisom oko korporacije Gunvor navodno je toliko privilegovan da ga Putin drži kao protivtežu za monopolističke angažmane Gazproma.

Viktor Ivanov

KGB-ov službenik stare škole koji je svet gledao kroz objektiv hladnog rata. Rukovodio je odsekom za krijumčarenje FSB-a Sankt Peterburgu, preuzevši dužnost Nikolaja Patruševa u vreme kad su ljudi Ilije Trabera zauzimali morske luke. Ali on protiv krijumčarenja nikada nije prst pomaknuo, jer je prema rečima bivšeg visokog časnika KGB-a on pomogao skupini koja je preuzimala morsku luku kako bi švercala drogu iz Kolumbije u Europu.

Kad je Putin postao šef FSB-a, odmah je doveo Ivanova za zamenika, a kad je došao do predsjedništva, imenovao ga je zamjenikom šefa svoje administracije. Njegov je posao bio budno paziti na sve jer imao je “fenomenalno pamćenje”.

Vladimir Jakunin

Rano je video da su državu zaposeli korumpirani članovi partijske elite i ljudi poput Hodorkovskog koje je nazvao “zločincima”. Bivši KGB-ov časnik. Deoničar banke Rosija i predsjednik Ruskih željeznica. State Department ga je sankcionisao nakon aneksije Krima. Izvan Moskve ima jedno od imanja od sedamdeset hektara, s mramornim dvorcem, bazenom dugim pedeset metara, garažom za 15 automobila i spremištem za krznene kapute.

Konstantin Malofejev

Promoter ‘’ruske meke moći’’.

Ubrzo je stekao podršku na visokoj razini iz unutrašnjeg kruga Putinovih KGB-ovih ljudi, a do 2009. godine stekao je unutrašnju ulogu kao nezavisni direktor u upravi državnih telekomunikacijskih divova Svyazinvest i Rostelecom. Osnivač investicijskog fonda, Maršal Kapital, koji je brzo narastao s više od milijardu dolara imovine.

Nikad nije otkrio tko su njegovi ulagači, ali otprilike u isto vreme osnovao je rusku dobrotvornu organizaciju, Zakladu svetog Vasilija Velikog, kako bi se podržalo širenje pravoslavnih vrijednosti i konzervativnih ideala širomUkrajine, Europe, a potom u SAD-u. Financijski pomaže ultradesničarkim pokretima.

Sergej Ivanov

Visoki spoljno-obavještajni operativac KGB-a koji je blisko sarađivao s njim u Lenjingradu. S tečnim engleskim služio je u Finskoj, Velikoj Britaniji i Keniji. Devedesetih godina služio je izravno pod bivšim ministrom spoljnih poslova Jevgenijem Primakovom kao zamjenik šefa Europskog ureda za vanjsko-obavještajnu službu.

Kad je Putin postao šef FSB-a, Ivanova je imenovao jednim od njegovih zamenika šefova zajedno s Patruševim, a nakon što je on preuzeo mesto premijera, Ivanov je postao tajnik Veća sigurnosti Rusije, što je postalo drugo najmoćnije mesto u Kremlju. Smenjen je 2015.

Espreso, Jutarnji.hr

Ostavi utisak

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime