Zašto Hrvati hvale i svojataju vladiku Grigorija: “Nakon katoličkih biskupa koje je dao Vareš, evo i jednoga pravoslavnog”

0
grigorije

Na sajtu “Bilješke o zavičaju” autor Željko Ivanković dao je jedan zanimljiv kometar o vladiki Grigoriju Duriću.

Vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački, jedan je od najmlađih vladika Srpske pravoslavne crkve. U javnosti se brzo pročuo kao kontroverzna osoba, kao netko nov, netko drukčiji od ostalih. Mlad, sa svježim idejama, nesputan tradicijom i političkim obrascima, obrazovan, pobudio je brzo interes šire javnosti. Nas je zainteresirao kad smo mu vidjeli biografiju i spoznali da je naš, iz Vareša, točnije s Planinice.

Rođen je 17. prosinca 1967. kao Mladen Jevrić-Durić u bolnici u Vareš Majdanu, od oca Zdravka Jevrića-Durića, rođena 1938., radnika, i majke Slavke, rođene Jovičić, 1939. godine. Oboje roditelja su mu s Planinice. Obitelj se od dva obiteljska prezimena 1977. godine opredijelila za prezime Durić.

U manastiru Ostrog Mladen se Durić kod svoga duhovnoga učitelja vladike Atanasija zamonašio 1992., kad je umjesto svoga svjetovnoga imena izabrao ime Grigorije. Bogoslovni je fakultet, čitamo, završio u Beogradu 1995., a četiri godine potom ga je patrijarh Pavle ustoličio za vladiku. Eparhiju zahumsko-hercegovačku i primorsku preuzeo je rujna 1999. godine, nakon što se zbog bolesti povukao vladika Atanasije.

O vladici Grigoriju se danas govori kao o čovjeku koji u srpskom narodu jednako normalno priča o ležernoj temi – nogometu, i izuzetno bolnoj temi – Haagu. On čini ono što drugi ne smiju: poziva osumnjičenike za ratne zločine da se predaju Haaškom tribunalu. (“Ja bih volio da mi neko da neku malo bolju argumentaciju od toga – ‘ne treba se predati’.” – kaže on.) Jednako autoritativno, kažu, u eparhiji proizvodi vino, rakiju ili gaji ovce, kao što govori o filmskom stvaranju Andreja Tarkovskoga ili Mela Gibsona, ili svetom Savi.

Na glas je izišao snažnim i angažiranim govorom i o društveno-političkim temama ne dopuštajući da se Crkvu ukloni iz javnog djelovanja. Disonantno je govorio i o drugim za Srbe također bolnim političkim temama: tražio je da međunarodna zajednica o Kosovu razgovara sa Srpskom pravoslavnom crkvom bez prisutnosti vlasti ili da se ponovno sagradi Begova kuća u Trebinju koju su u ratu srušile srpske snage. (“Što su Srbi srušili, Srbi moraju i da podignu.”) Tim je svojim izravnim i hrabrim govorom postao jedna od omiljenijih i utjecajnijih osoba javnoga života u Srba.

Takav ugled vladika je Grigorije očito izgradio na snažnoj intelektualnosti i čvrstim kršćanskim principima. Tim je dvjema dimenzijama svoje osobnosti prevladao nacionalnu i moralnu uskogrudnost kojoj se posljednjih desetljeća mnogi nisu ni znali, ni mogli, ni htjeli othrvati. Ne bježi govoriti o nezrelosti političara, o korupciji u društvu, o odgovornosti onih koji obnašaju javne službe. Jednostavno, i kad se ne slažete s njim, priznajete da se s njim u javnosti pojavio dašak hrabrosti, mudrosti i nadasve – intelektualne svježine.

Dovoljno mi je bilo jednom ga čuti u televizijskoj kontakt-emisiji (Javna tajna) ili pročitati njegov tekst o Gibsonovom filmu “Pasija”, pa se uvjeriti da pred sobom imamo široko obrazovanu, kompetentnu i visoko moralnu individualnost. A njegova suptilna analiza kontroverznoga Gibsonovog filma, tj. odnosa jedne od mogućih (gibsonovskih) katoličkih vizija Krista i jedne od mogućih slika svijeta pravoslavlja kod Tarkovskoga (ili hipotetično – Mihalkova!) prava je mala teološka rasprava, jednako kao i mala povijest likovnosti Zapada, ili mala povijest filmske estetike, i, ne najposlije, osobni životni credo jednoga nedvojbenog vjernika. To će pokazati i njegovo posve moderno (tj. drukčije!), ali i autentično (tj. fundamentalno!) tumačenje pozicije sv. Save u srpskoj društvenoj i političkoj stvarnosti, te povijesti srpske duhovnosti, dakle i u njezinoj dijakronijskoj i u sinkronijskoj dimenziji. Jednako će tako, sjećamo se, pozitivno odjeknuti i njegov komentar (njegove riječi dobrodošlice!) izbora kardinala Ratzingera za novoga papu kojega je ocijenio “čovjekom velikih mogućnosti i velikih dometa”.

Nakon katoličkih biskupa koje je dao Vareš, evo i jednoga pravoslavnog. Nakon sjajnog glumca Bore Stjepanovića s Planinice, evo i vladike Grigorija. Šteta što je Planinicu zadesilo zlo kao i mnoga druga, svejedno katolička, pravoslavna ili muslimanska vareška sela. No, s vladikom Grigorijem i Planinica i Vareš još jednom upisuju svoje ime u duhovnu mapu i Bosne i Hercegovine i naših širih prostora.

http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj139/139_06.htm

Inače, Hrvati i muslimani se spore oko toga čije je prezime Durić, ali po svemu sudeći je najmanje onih koji su Srbi a nose ovo prezime.

Ostavi utisak

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime